I sve teže podnosim što te vrijeme odnosi…

U znak sjećanja na tebe koji nijesi više sa nama… Do znanja vode spiralne stepenice, plamen će jednom pojesti sve, umrijeće i sjećanje… Cijelog života si se spremao za to odlučno uzmi pero u ruke Veliki čovječe dovrši i tu posljednju stranu došlo je vrijeme da se sklope korice. Zbaci okove što si godinama lomio…

Nastavi čitanje →

Nijesam ja zadrhtala, učinilo ti se….

Riječi su odavno izgubile svoju nit. Refleksija polomljenih ogledala sad daje neku novu dimenziju. Kao korov u mojim snovima još te ima u praznim prozorima. Kroz maglu se tek naslućuju obrisi tvojih nemira. Svoje sam greške proslijedila nekom novom danu u kome neću prepoznati trag tvog osmjeha. Nekoj jesenjoj kiši pod kojom ću ljubiti nekoga…

Nastavi čitanje →

Kazaljke sata

Vuku se, sute, trome i bezimene.   Skrivene iza izboranog lica bez osmijeha.                                                                              U uzeglom labirintu izmedju bijelih zidova .   Razapete izmedju natkrivene terase i posljednje stepenice bez daha.   Gutam strah otvorenih ociju i gladna i zedna. Bez izgovorenih rijeci, kao sjena u sjeni, kao lutka na koncu.   Sa trenutkom nepostojanja…

Nastavi čitanje →